Priče sa reke

Mesto za razne teme, vezane i nevezane :)
Odgovori
Uros
Korisnikov avatar
Postovi: 1612
Pridružio se: Utorak 04 Jun, 2019 20:53
Lokacija: Zemun
Plovilo: Riviera
Dimenzije: 8.7m x 2.8m
Status: Offline
Kontakt:

Priče sa reke

Post od Uros » Sreda 11 Sep, 2019 10:23

Za relativno kratko vreme koliko sam proveo na Dunavu do sad, skupilo se mnogo lepih i drugarskih događaja.
Na vodi je solidarnost svakako prilično izražena.

Evo jednog događaja od prošle godine:

#

Prva zima sa mojim Albinom je prošla i imao sam sreće da nađem zimovnik u marini "Stara centrala" na Dorćolu, što uopšte nije bio jednostavan zadatak. Uz malo sreće i naravno, poznanstva sa vode, ispalo je sve kako treba i bio sam na vodi, u bezbednom okruženju zaštićenom od ledohoda.

Na proleće, saznajem da je doneta odluka da se marina "IPO" na kojoj se nalazila Ševa-2, demontira i ukloni sa tog mesta zbog nekih krupnijih planova za taj deo grada...
Kontaktirao sam Momu, da vidim ima li kakve planove i može li mu se šta pomoći jer poučen svojim iskustvom, znam da je to nezgodno čak i kad si u gradu, a ne kao on, u drugoj državi. Uskoro smo se čuli preko skype-a i to u radno vreme, obojica iz kancelarija. Dogovorili smo se šta bi došlo u obzir i gde da gledamo, pa sam se dao u okretanje telefona, kontaktiranje članova po forumima i na kraju se izbor sveo na neke marine u višnjičkom rukavcu. BIlo je bitno do leta naći marinu kad Moma dolazi u Srbiju, i da ta marina bude bezbedna i preko zime, a izbor nije baš veliki kad imate brod od 12.5m x 4m 🙂


***9.jul 2018
Par dana ranije, imao sam poziv sa nekog fiksnog telefona koji mi nije poznat, javim se, kad ono Moma Stošić, javlja mi se iz sela, konačno je stigao iz Ukrajine. Kaže da je za ponedeljak planirao da prebacuje Ševu sa ušća Save u Dunav, do Karaburme. Prilično je siguran da će naći nekog da je odtegli do dole, ali i ako ne nađe, uzda se u to da će mu neko dati šiklju da prebaci Ševu-2 sa njom. Nešto razmišljam nakon tog razgovora, i pošto znam da je samo taj dan u Beogradu i da nije opcija da mu neko otkaže i ne prebaci Ševu-2, pozvao sam i ja nekoliko brojeva i pitao neke koje znam da li mogu to da urade, ali niko nije mogao.

Ponedeljak je došao i javlja se Moma kaže da je stigao u Beograd, ali da ne može da nađe ni šiklju i da je u velikom problemu jer to jedino danas može da uradi. Razmatrali smo sve moguće opcije koje postoje, on mi je nudio i gorivo i novac što ja svakako nikad ne bih prihvatio, sve, samo da krenemo mojim brodom, ali kao za inat, moj brod je imao problem sa ventilom tih dana i imao sam curenje vode ispod vodene linije, nisam plovio sa njim ni do Lida...Moma vidno beznadežan mi priča kako se sve promenilo, kako su ranije svi gledali da mu se nađu jer im je trebao, a sad su ga i prijatelji zaboravili jer ne živi ovde 20 godina. Što je najgore, neki su čak tu na vodi, ali neće da mu pomognu jer imaju svoje planove... Pita me još jednom da li ipak ima ikakve šanse da mojim brodom prebacimo, ali mu govorim da to nikako nije opcija jer ne mogu da rizikujem svoj i njegov brod. Rekao sam mu da sačeka još par minuta, i da ću pozvati još nekoliko brojeva pa mu se javljam.

Počinjem da zovem ljude koji su mi nudili izvlačenje i popravku mog Albina, čisto da ih pitam imaju li kontakt nekoga ko bi mogao da dođe i pretera Ševu-2. Jedan nema, drugi nema....zovem Nešu "Hondu" sa kojim sam takođe bio u kontaktu dan pre u vezi sredjivanja mog broda, Neša se javlja i kaže:

- "Pa........ja to radim inače...Odakle treba da se pretera i gde?",
- "Od ušća Save u Dunav, do marine "Konoba" u višnjičkom rukavcu. Da li možeš to da organizuješ, i to brzo?",
- "Nije daleko a mogu i odmah, ja sam ionako u višnjičkom rukavcu gde mi je i servis.",
- "Odlično Nešo! Sad će te pozvati čovek da se dogovorite...!", prekidam vezu i odmah zovem Momu da mu saopštim lepe vesti.

Javljam mu da ima nade i on upisuje broj i dogovara se sa Nešom da to odmah urade. Dok je Moma to obavljao i pripremao Ševu za polazak, telefon je bio kod Momine supruge Ljilje koja je otišla kod sestre, pa sam sa njom iskomunicirao oko svega, između ostalog i gde da dođem. Ona mi javlja da su njih dvojica upravo počeli sa prebacivanjem Ševe i da odem u restoran/marinu "konoba" na Karaburmi, jer će Ševa od sad biti u toj marini. Krećemo ka Karaburmi i samo što smo stigli tamo, počinje pljusak... Mali je od vožnje po gradu zaspao na zadnjem sedištu auta, pa smo ostali da sedimo unutra i sačekamo da prođe jak pljusak. Uzimam telefon i zovem Ljilju da pitam zna li gde je Moma i da li će uskoro, a ona pomalo zabrinuto ali u šali kaže:
"Joj Uroše, hajde molim te ti pozovi Momu na Nešin telefon ako možeš, jer posle sve ove neizvesnosti i problema, ako ja pozovem Momu, on će me oterati na jedno mesto...!"
- "Dobro Ljiljo... a šta ćemo ako ga ja pozovem, pa on mene otera na to mesto?!", pitam ja Ljilju sa osmehom da malo opustim situaciju,
- "Ma neće tebe, ne brini! Ako nešto saznaš, javi mi da bih znala kad da krenem sa Dušanovca."
- "Nema brige, sad ću da vidim gde su".

Zovem Nešu i on se javlja, i priča mi da je usput imao problem sa motorom ali da je rešio i kaže:
- "E, i znaš šta je još zanimljivo? Pa ja znam Momu od ranije!"
- "Stvarno? A odakle se znate vas dvojica?"
- "Jednom davno, kampovali smo zajedno na Žilavoj adi...!", taj odgovor me je malo zatekao, nemoguće da se u životu stvari toliko poklope i to sasvim slučajno... Moma je toliko pisao o Žilavoj adi, govorio kako mu je to najbolje provedenih 5 i po meseci u životu, i sad kad je situacija pretila da ne reši važno pitanje, tj status Ševe, pojavljuje se čovek koga nije video 20 godina, koga je upoznao na vodi na kampovanju, a to, pokazalo se, ipak nije mala stvar...!

U međuvremenu je kiša smanjila, ali se vetar pojačao, Ljilja se javila da je krenula. Posle desetak minuta, u daljini vidim Ševu. Izgleda veliko na vodi, jer u stvari i jeste velika, 12.5 x 4m. Sa strane je gura Neša sa plastičnim čamcem od 5.5m, i Hondom od 40hp, a Ševa ide kao po loju. Prosto mi je bilo neverovatno da mali čamac, tako lako gura brod od 8 tona!

Bogdan se probudio pa smo sišli u restoran "Konoba" i naručili nešto od kuvanih jela jer je već bilo vreme ručku, a ja sam otišao na pontone, da se javim Momi i Neši i pomognem u vezivanju Ševe. Posle kraćeg razmatranja gde pristati, došao je i vlasnik marine i uputio ih gde da pristanu. Pozdravio sam se sa Momom koji je stajao na pramcu Ševe, i ujedno i video prvi put uživo, i brzo smo pristupili vezivanju kanapa, jer je vetar gurao Ševu tamo gde nam ne odgovara.

Nakon toga, Moma je mene i Bogdana sproveo kroz Ševu-2 da je vidimo lepo spolja i iznutra, što je mene jako intresovalo. Bogi mi je posle 10ak minuta rekao: "Tata, ja bih voleo ovde da živim!" 😄

U međuvremenu je došla i Ljilja pa smo se premestili u baštu restorana na kafu, i svi smo se lepo ispričali i poželeli da druženje nastavimo na vodi od sledeće sezone. Moma je ponudio Bogiju jednu tvrdu bombonu, koju on inače, do tad, sa svoje 3.5 godine nije jeo. Mi smo Bogiju objasnili kako se tvrde bombone "koriste", i on je to kao razumeo, i stavio u usta i uživao u prvoj tvrdoj bomboni i novom iskustvu, i svidelo mu se.
Posle nekog vremena smo Bogi i ja ustali do vode, i on je odjednom zakrkljao i ja sam odmah shvatio, bombona!!! Zastala mu je u grlu!! Brzinom sam ga okrenuo na dole, a on se posle nekoliko trenutaka zakasljao i uspeo da progovori: "dobro sam!!". Oblio me je hladan znoj, ali sam shvatio da je opasnost prosla, progutao je bombonu....dobro je, hvala Bogu...

To nas je malo uplašilo, pa smo se u momentu odlučili da neće jesti tvrde bombone dok još ne poraste, a Moma je sa osmehom gledajući u njega dodao:
"Ili dok ne naučiš sam da upecaš ribu delijo..!"

Pozdravili smo se sa Momom i Ljiljom, bilo nam je drago što smo uspeli da im pomognemo, bar tako što sam našao čoveka koji to može da uradi. Njima je bilo drago što smo se upoznali, i što smo konačno imali prilike da sednemo zajedno i popričamo o nama zanimljivim temama.

Vratili smo se kući i ja sam nastavio sa traženjem rešenja za sanaciju tog ventila na mom brodu. Ispostavilo se da se jedan kolega sa moje marine bavi tim poslom, pa sam se čuo sa njim i dogovorio cenu i proceduru.

Par dana kasnije, usledilo je vađenje Albina na suvo i sanacija oštećenog ventila, ali to je za neku drugu priču...

Slika
Inspektor za visinu kabine

Popaj
Korisnikov avatar
Postovi: 186
Pridružio se: Sreda 17 Jul, 2019 07:15
Lokacija: Beograd
Plovilo: Shetland 570
Dimenzije: 5.7m x 2.2m
(unutrasnje mere)
Status: Offline

Re: Priče sa reke

Post od Popaj » Sreda 11 Sep, 2019 18:37

Zanimljiv dogadjaj. Dok sam citao, osetio sam na trenutak i gorcinu. Na srecu nadju se dobri ljudi da pomognu.
Zahvalio bih se meni nepoznatim ljudima koji su mi pomogli na vodi.

Uros
Korisnikov avatar
Postovi: 1612
Pridružio se: Utorak 04 Jun, 2019 20:53
Lokacija: Zemun
Plovilo: Riviera
Dimenzije: 8.7m x 2.8m
Status: Offline
Kontakt:

Re: Priče sa reke

Post od Uros » Sreda 11 Sep, 2019 20:08

Svakako, meni uvek prija kad vidim da ljudi obraćaju pažnju jedni na druge na reci, a posebno i na kopnu.

Na vodi mi se mnogo puta desilo da nešto čačkam oko vanbrodskog motora, i da prvi koji naiđe uspori i pita je li sve u redu. Posle prvih par izlazaka na Dunav, počeo sam i ja tako da se ponašam prema drugima. Mislim da je to važna stvar koju mi nautičari ne bi trebali da izgubimo, solidarnost. Da nije bilo te solidarnosti, ja ne bih mogao da doteram svoj brodić nakon kupovine, ali srećom su priskočili ljudi koje čak nisam ni dobro poznavao, neke uopšte osim sa foruma, i za jedan dan, Albin se našao u Zemunu na mojoj marini...

To je samo jedan primer, imam ih mnogo ako se setim da pišem, a pozivam i vas da podelite nešto što je vama značilo na vodi. Možda će neko od nas sutra postupiti tako prema nekom drugom, i taj odnos među nautičarima će se širiti :handgestures-thumbupright:

#

Setih se kako je ovog leta, čovek u vojnim baštama kad god prolazi pomoćnim čamcem-gumenjakom pored našeg broda, usporavao na minimum da, kako on kaže "ne bi probudio naslednika", tj mog sina. Čujem ga i kad prolazi pre zore, i poznam ga upravo po tome što prođe na leru da nas ne probudi i ne zaljulja. A prvi put se vidimo. To je ljudski odnos, i jedan od razloga što se na vodi osećam mnogo prijatnije. ;)
Inspektor za visinu kabine

Odgovori